Lokacija
Općina Dugi Rat nalazi se na obali Jadranskog mora, približno 15 kilometara jugoistočno od Splita, a 5 km zapadno od Omiša. U 3 različita naselja, Duće, Dugi Rat i Jesenice, sveukupno obitava preko 7000 stanovnika, većinom orijentiranih na turizam. Značajan gospodarski napredak područja ostvario se početkom 20. stoljeća izgradnjom „Tvornice“, postrojenja za izradu karbida i cijanamida na Dugom Ratu. Tvornica se nalazila na jugu odnosno rtu naselja Dugi Rat te obuhvaćala je 180 000 m2.2.
Povijest
Povijest Dugog Rata kao naselja neodvojiva je od povijest Tvornice koja je proizvodila karbid i cijanamid. Prethodno izgradnji Tvornice, prostor Dugog Rata korišten je za vinogradarstvo od strane stanovnika obližnjih Jesenica. Naime, francuski vinogradi su drugom polovicom 19. stoljeća značajno stradali od najezde filoksere, a što je dalo zamah dalmatinskom vinogradarstvu. Međutim, kako su se francuski vinogradi krenuli oporavljati koncem 19. stoljeća, potražnja za dalmatinskim vinom je krenula opadati. Jeseničane, svjesne da se od samo proizvodnje vina ne može živjeti, ugledni sumještanin don Frane Ivanišević uvjerio je da zemljišta na Dugom Ratu prodaju za izgradnju Tvornice, te da time osiguraju poslove i obrazovanje za svoju djecu. To se pokazao kao dobar korak – sljedećih 100 godina.
Zemljište na Dugom Ratu tako je otkupilo talijansko društvo SUFID, tal. Societa per utilizzazione delle forze idrauliche della Dalmazia, tj. Društvo za korištenje vodnih snaga Dalmacije. SUFID je 1912. godine izgradio hidroelektranu u Kraljevcu pored Omiša, a kako bi opskrbio električnom energijom Tvornicu koja je puštena u pogon 1914. godine. Tvornica je bila postrojenje za proizvodnju karbida i cijanamida, a SUFID je imao još jedno postrojenje u Crnici pored Šibenika. Tvornica na Dugom Ratu brojala je 6 peći u kojima se na temperaturi 3500 °C - 4000 °C talila mješavina vapna i ugljena i pretvarala u karbid. Samljeveni karbid pod utjecajem dušika pretvarao se u cijanamid, umjetno gnojivo. Dnevna proizvodnja iznosila je oko 80 tona, a godišnje oko 25 000 tona cijanamida.
Tvornica karbida i cijanamida u Dugom Ratu, oko 1915. – Izvor: Hrvatska tehnička enciklopedija
Cijanamid se u sklopu postrojenja mljeo u takozvanoj Crnoj kući, neposredno pored spavaonica, a sitni prah raznošen vjetrom od tamo je onečišćavao okoliš. Od spavaonica razvio se Dugi Rat kao naselje. SUFID je koncesiju nad tvornicom izgubio 1929. godine, te je Tvornica prešla u francusko vlasništvo i nastavlja raditi pod imenom La Dalmatienne. Istovremeno Tvornica značajno napreduje usprkos gospodarskoj krizi koja ju je kratko usporila. Jako se ulaže i u radničko naselje te se gradi kino, sportski tereni, kuglana, crkva, pa čak i bolnica zahvaljujući djelovanju sindikata. Uz Tvornicu izgradila se i luka za brodove do 30 000 tona zajedno s dvije dizalice, kupovalo se novo zemljište za širenje, nabavljena je nova peć za proizvodnju sirovog željeza, a jedna od postojećih peći prenamijenjena je za proizvodnju ferolegura, a također se provodi i plinovod koji je opskrbljivao i stanovnike.
Nakon 2. svjetskog rata postrojenje preuzimaju Talijani, a nakon njih i NDH. U to vrijeme su i Nijemci okupirali Tvornicu, te u njoj postavili mine kako bi postrojenje uništili u slučaju povlačenja. Srećom, djelovanjem domaćih ilegalaca mine su onesposobljene, a Tvornica sačuvana. Nakon Drugog svjetskog rata Tvornica prelazi u državno vlasništvo i nastavlja s proizvodnjom karbida i cijanamida te ferolegura, međutim bez peći za sirovo željezo. 1952. godine Tvornica gradi vodovod od Suhog Potoka, a od 1953. uvodi se i naplata električne energije stanovništvu – do tada su je dobivali besplatno. 70-tih godina Tvornica prelazi isključivo na proizvodnju ferolegura zbog jake konkurencije na tržištu umjetnih gnojiva i razvoja petrokemijske industrije, a zbog čega su karbid i cijanamid izgubili na vrijednosti. Do Domovinskog rata Tvornica se, osim ferolegura koje je primarno proizvodila, proširila s pogonima za elektromehaničke proizvode u suradnji s tvrtkom Iskra iz Kranja i pogonom za tekuće plinove s Montkemijom iz Zaprešića.
Postcard from Dugi Rat – Source: Archives of dugirat.com
Dolaskom Domovinskog rata Tvornica skoro pa prestaje s radom zbog nepouzdanosti u opskrbi električnom energijom. Kraj rata dočekala je samo jedna upaljena tvornička peć i to uz velike poteškoće jer se pogon jedva održavao. Tvornica ubrzo odlazi u stečaj, a stečajna upraviteljica 2003. godine započela je i s rušenjem Tvornice. Cilj je bio osloboditi zemljište za potrebe nove industrije – turizma. Međutim dolaskom financijske krize koncem 2000-tih godina planovi naglo staju, a bivši prostor Tvornice ostaje prazan, zagađen i neiskorišten.
Problem
Nakon zatvaranja Tvornice preostao je otpadni materijal, a koji se procjenjuje na 1 670 000 m3 nusprodukata nastalih prilikom taljenja ruda (troska), građevinskog otpad, otpadne prašine i drugog otpada. Većina otpadnog materijala „zbrinjavala se“ odlaganjem u more, stoga je dio otpada pod vodom, izložen trošenju djelovanjem mora. Većina dosadašnjih ekoloških studija nisu u potpunosti konkluzivne te imaju metodoloških manjkavosti. Potrebna su dodatna istraživanja na različitim lokacijama cijele Tvornice kako bi se zaključilo da udjeli metalnih oksida i teških metala (pogotovo kroma) u okolišu, ali i stope radioaktivnosti na području Tvornice, ne prekoračuju propisane vrijednosti. Detaljnijim istraživanjem utvrdio bi se točan opseg zagađenja okoliša, te stvorili preduvjeti za izradu plana remedijacije odnosno sanacije prostora Tvornice za buduću namjenu.
Hrvatski 
English (UK)